Nagrada za najbolju fotografiju pripala je Denisu Zuberiju– fotoreporteru AGENCIJE ANADOLIJA. Nagrada je uručena za fotografiju ”Majka” na čijem licu se može vidjeti sva bol koju nosi sa sobom zbog gubitka svojih najmilijih u genocidu 1995. godine.

Nagradu za najbolji blog/vlog dobila je Ivona Grgić za priču „San“. U komentaru žirija se, između ostalog, kaže: Vrlo dirljiv i slikovit tekst, osjeća se patnja majki čiji su sinovi ubijeni u genocidu, a do danas nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Majke pate na različite načine, ali je žudnja da bar svoju ubijenu djecu vide u snu, karakteristična za svaku od njih. Ivona je njihovu patnju, žudnju, bol sa kojom i same odlaze na onaj svijet, ispričala prepoznatljivim jezikom krajeva iz kojih potiču žrtve genocida.

Nakon pljuska koji otpustiše nebesa iz svoje utrobe razvedri se oko podne pa predveče poče sipiti natapajuća kišica – rosulja, koju je Hava uvijek voljela. Umor se počeo nizati na njene trepavice kao kapi rose na vlat trave što niče na mezaru šehida. Kapci postadoše teški, san se lako zavuče pod njih i sijeda se kosa raštrka po visokom jastuku. Godinama se bori sa nesanicom, a i kad zaspi ne može u komadu sastaviti ni sat vremena sna. Njen se Asim pojavi u snu.

– Asime sine… – zagrcnu se Hava od miline.

– Pristavi nam jednu, mati, moram ti nešto važno ispričat’.

Majka iznese kafu i nače kilogram šećera, kocke.

– Je l’ ja ovo sanjam? – upita ga dok pred njega stavlja šećerke – Znaš li ti da je tebe mati samo jednom usnila otkako si… – zaustaviše je suze koje se niz suhe obraze kotrljaju poput kiše metaka – Đe si ti do sad?

– Znam. Ja sam ti, mati moja, sad u nekakvom limbu. Mi iz limba svojima možemo dolazit u snove kad već ne možemo na Bajrame, rođendane ili na godišnje k’o sestra, samo što to izbjegavamo, jer vas snovi ujutro plaho bole. Prvi sam ti put doš’o u san devedeset i šeste, al’ kad sam vidio kako te odvoze bolnička kola sutradan, odlučio sam da to više ne radim, a nije da nisam želio. Kako si me samo izgrlila onda… Ponekad me sestra usni, samo što ti to ona ne govori. I nek ne govori. Nije to dobro za otu tvoju anginu što ti se odomaćila u prsima. Sekano sad ima svoj život. Lijepa su joj dječica. Znam i da te boli što sinu nije nadila moje ime. Onaj njen, tako zoveš zeta, joj reko da ne valja imena mrtvije nadivat’ djeci. Nemoj him zamjerit’. Život je takav da te danas ima, a sutra nema. Ne valja trošit’ vrijeme na zamjerenje. Samo pusti.

Asim umoči kocku šećera u šolju crne tekućine i reče majci:“De! Neću valjda pit’ kahvu sam.“

– Ja sam se bragnila šećera uz kahvu! To me na tebe najviše sjeća. Čim kocku umočim u crnilo sve mi se zacrni pred očima i samo čujem sebe kako tebi, dijetu od deset godina, govorim da šećer nije dobar za zube, a ti prstićima uzmeš kocku, umočiš u moj fildžan i rekneš:“Još samo ovu.“ Vazda si volio kahvu, vazda. Samo da ti reknem da sam uvijek znala kad krišom otpineš malo kahve iz moje šolje kad odem začaske za neodgodivom rabotom.

Asim se od srca nasmija.

– Naj mi je milije bilo kad moraš ustat’ od kahve, jer se nešto zbilo, a ja obuhvatim onaj fildžan s obje šake da ne prospem, pa naslonim rub fildžana na usnu i srknem gutljajčić. Ih, šta sam se puta samo spurio. Vazda si dizala galamu kad se kahvi prikučim, a kad se smiriš kažeš da se kahva počinje pit’ tek kad se zaradi prva puna dnevnica. I zaradi ja sa petn’es’ dnevnicu, al’ se ubrzo zarati, pa kahve i kocke ni za lijeka, džaba što sam po tvom stas’o za kahvenisanje.

– Vrijedno moje dijete, pusti sad oto, pusti. Dječinje je nazor hrlit’ da odrasteš. Ja sam mlada ostala bez zubiju. Okusila sam kako je bez otog, zato sam tako postupala. Život je, moj sinko, težak i kad imaš sve zube, a kamoli kad hin nemaš. A ti si me samo jednom u životu namučio – kad su ti nicali zubi. Ma oka slopili nismo ni ti ni ja, a babo ti, rahmet mu duši, iš’o po komšiluku spavat’ k’o kak’a rospija. – zasmija se majka i osjeti krivicu što se smije pred mrtvim sinom – A de ti meni sad kaži šta ti dođe otaj limbo? Je l’ ti tam’ hladno? Ako mi nazebeš…

– Limbo je… Et’ fali mi riječi. Bit’ u limbu ti je bit’ ni tam’ ni vam’. Na onaj svijet ne možeš, a s ovog si davno otiš’o, ne svojom voljom, al’ si ipak otišo. Sa mnom je u masovnoj grobnici njih šest. Preko moji’ kostiju su kosti Ahme Hatinog. Ostala petorica su momci iz Konjević Polja. Mlađi su od mene. Sjećaš se kak’e je samo Hata ponjave tkala? Za Ahmu su pričali da je lijen k’o ponjava dok je on očinji vid ostavlj’o u knjigama. Odmalena volio znanje. Njegova je želja bila da jednog dana Srebrenicu po njemu poznaju i da svuđi u svijetu pričaju „Srebrenica, ooooo pa to je rodno mjesto intelektualca Ahmeda Džananovića“. Šta su mu samo puta krave pobjegle u tuđe, pa se Hata izdere na sav avaz i motkom interveniše, ne znaš da l’ ganja krave iz tuđeg il’ Ahmu kojem su pobjegle, al’ džaba, on po svom pa po svom, stalno nad knjigom. Čak ga je poredila sa Vasom Dangubom, komšijom iz susjednog sela kojem je svaki rad bio mrzak, ma mrzak k’o pčeli nerad. Sjećaš se Vase?

– Jest. Vikala je Hata:“Tako mi današnjeg dana, onaj moj sin k’o da je Vasi Dangubi rod rođeni, ni za kak’a posla nije!.“ Ko će Vasu zaboravit? – odmahnu majka rukom – Nit’ je valj’o sebi ni svojima. Stalno iz duga u dug. Tuđe mu bilo drago k’o materi dijete. Tačno ne mere insan pravo rijet’ je l’ više volio ljutu il’ masno meso, a od rada bježo k’o…

– Vaso se, moja ti, pravo provrijednio u ratu. Njemu su, kako Ahmo zbori, trebale samo adekvatne okolnosti. U ratu je pljačk’o kuće, šverc’o… – uzdahnu Asim i nastavi – On nas je i pobio dolam kod izvora. U oči nas gled’o i sasuo rafal. Ja sam pao na kamen i ost’o bez prednji’ zuba. Bolje da je ost’o danguba. Nakon rata je post’o gospodin. Više ga niko ni u priči ne zove Dangubom. Pare vrte đe burgija neće. Kad se obogatiš preko noći k’o on, ugled kupiš začaske k’o paradajz na tezgi. Niko ne pita okle ti, niko, al’ si svima mio. Pare te odlijepe i od nakaradna, opisnog nadimka, a nadimka se insan teško kutariše. Dok je bio živ dolazio sam mu u san i pit’o ga zašto. Nije odgovar’o. Ostaj’o je bez zraka i hropt’o k’o mi koji nismo dušu pustili odma’ nakon rafala. U tim bi situacijama poprim’o modru boju i liječili su ga od srca. Čak mu je ugledni i internista vazda u kućne posjete dolazio. Vaso se bragn’o masna i ljuta. Samo zelen jeo. Samo mi nije jasno kako žiga srce nekoga ko srca nema. Et’ šta ti je život, Vaso je poslije rata sebi parama mog’o obezbijedit’ i ljuto i masno, al’ džaba mu kad srce tu ljubav ne podnosi. Isto sam tako i ja mog’o kahve s kockama ispijat’ kolko me volja kad stane rat, al’ me poslaše tamo gdje kahve više ništa ne znače. Njegova je žena pričala da mu je sve to od rata i da ga mi ne puštamo na miru. Kazivala je da je on ratni heroj, a dobro je znala kako je prema njoj i djeci taj heroj postup’o. Nije meni što nas je pobio, to sam halalio. Ti si mi govorila:“Bog oprašta, pa možemo i mi.“ Vidiš da sam sve upamtio, iako si tad mislila da te ne slušam kad me sjetuješ. Nakon godina i godina u ovom limbu halalio sam mu i tvoje suze. Samo nikako da mu pređem preko tog’ što je ono jadno unuče trov’o mržnjom prema nama. To dijete me moglo čak i vidit’. Znaš, nas djeca mogu i vidit’ ako im se odlučimo pokazat’. Igrali smo se. Danas na svijetu imaju čudne igračke, a posebno se cijene nekakvi tableti. Kada je isprič’o djedu Vasi da mu dolazi odrasli drug Asim koji nije moderno obučen, u njihovoj je kući nastala prava pometnja. Vaso je zvao neku učenu ženu, šćerku onog interniste, koja je vid u knjigama ostavljala k’o Ahmo i sazn’o da dječak ima izmišljenog prijatelja. Ta je žena rekla da sva djeca imaju fazu u kojoj izmišljaju prijatelje i da je to stub zdrave dječije mašte. Vasu ne stiže ovozemaljska pravda uprkos drugovanju sa doktorima koji su mu šarenim tabletama i zelenišom pokušavali podarit’ još koji dan na dunjaluku. Ahmo kaže da to nema veze jer onaj gore ionako mnogo bolje sudi. Meni samo žao što Hata ne dočeka da ga nađu. Leže u crnu zemljicu prije sina. Eh, da je sastavila još samo pet mjeseci, samo pet… Ahmo se više na uranak ne umiva majčinim suzama. Znaš, majkice, mi se ‘mjesto vodom umivamo majčinim suzama. To je u limbu jedina tečnost – i tekućica i stajaćica. Neke suze liju niz obraze, a neke zastanu u grlu da ih niko ne vidi, pa nit’ daju dijat’ nit’ gutat’ kako dolikuje. On ponekad priča da mu nije krivo što je majka umrla prije nego što ga je našla, jer mu je komotnije u limbu kad zna da ga niko više ne oplakuje. Nema komotnosti u limbu, duša ka nebesima teži. Tad šutim. Ne kontriram njegovoj osjetljivosti. Već dva’eset i pet godina žuljamo jedan drugog kostima, pa sam uvidio da Ahmo ponekad kaže suprotno onom što osjeća i da mu je krivo što se jedina želja njegove majke nije ostvarila, a ponekad kad žega bude takva k’o onog julskog dana kad su nam uzeli živote, znam da mu postaje svejedno i da želi samo ono što svi mi želimo – da nas konačno nađu. Momci iz Konjević Polja kažu da je „svejedno“ najgore stanje ljudske duše. Upravu su. Majko, ispričasmo se mi, a ja nikako da ti reknem porašta sam doš’o. Doš’o da ti kažem da nas iskopavaju. Počeli su danas, ustvari juče, al’ hin je pljusak omeo. Et’ koliko muhabetimo da sam smetno s uma da smo ušli u novi dan. Vrijeme uz majku najbrže teče. Namjerav’o sam te nešto zamolit’. Bi l’ ti za me nešto učinila?

– Sve!

– Molim da zaplačeš za Ahmom kad ga budu u mezar spuštali. Znam ja da ti suza imaš za sve nas ubijene, al’ et’ da te napomenem, zaplači i za Ahmom i nišan mu obgrli k’o što to majke rade. Možeš za mnom ne plakat’, ionako ti je previše suza ne me otišlo, moje suze podaj Ahmi. Njemu će to mnogo značit’. Sve ovo o limbu sam naučio od njega. Možda se ovo zove i drugačije, ko će ti ga znat’, možda je on riječ limbo izmislio. Znaš da je Hata pričala da on začas izmisli priču? Pričalo se po Srebrenici kad smo momkovali da će on postat’ pisac. U limbu se najčešće pričaju priče o kostima. Ahmo kaže da ptice imaju šuplje kosti, a da naše nisu šuplje, jer kako bi inače zarastale kad hin slomimo. Kad pričamo o kostima mi ustvari pričamo o sebi. Na ovom smo svijetu samo kost, samo kost. A kad hin jedanesetog dana mjeseca jula iduće akobogda godine polegnu u potočarsku zemlju, duše nam se konačno mogu raskomotit’ na onom svijetu.

– Ostani još malo da te se nagledam! – povika Hava – Ima još kahve!

– Ne mogu. – tihano reče i poljubi majku u obraz tako da se usne od obraza jedva odlijepiše – I reci svima, majko, svima, da smo sve halalili, sve smo svima halalili samo svijetu nećemo nikad halalit’ ako nas jednog dana zaboravi, jer zaborav boli više od zločina. Iz zaborava se kote sva buduća zla.

Asim nestade. Probudi je sunce koje je uveliko bilo izašlo nad tuzlanskim naseljem Slavinovići. Pogledom je tražila sat. Dvanaest sati i petnaest minuta. Anginozni bol joj nije grebao prsnu kost, a davno je trebala popiti tablete. Mačka je grebala ulazna vrata, a šareno pseto lutalica je strpljivo čekalo svoju koru hljeba umočenu u mlijeko. U ustima je osjećala slast šećera umočenog u kafu. Primijetila je u uglovima usana smeđost od kafe ili je to ipak bila skorena krv koju su otpustile njene pod zubnom protezom načete desni? Od devedeset i druge nije ovoliko u komadu spavala. Nikad je sunce nije zateklo u postelji. Upalila je televizor da razbije tišinu, pa će udrobiti mlijeko za one četveronoge napolju, popiti tablete i pristaviti sebi kafu.

-Na lokalitetu…trenutno se vrši ekshumacija… riječ je o sekundarnoj masovnoj grobnici…pronađeno sedam…starosna dob između petnaest i dvadeset godina… – odzvanjale su riječi voditelja podnevnih vijesti.

-Konačno! – uzviknula je i zaplakala na sav glas i za Asimom, i za Ahmom, i za onim momcima iz Konjević Polja, i za svima koji su nađeni, i za onima koje još traže, i za onima koji svaki dan čekaju da se njihovi nađu, i za onima koji to nisu mogli dočekati, i za Vasinim unučetom koje mržnji uče, i za svijetom koji je uprkos svim modernim dostignućima ostao sklon zaboravu.

Ivona Grgić

Specijalnu nagradu van konkursne procedure po odluci incijatora dodjele Novinarska nagrada ”Nino Ćatić” i Organizacionog odbora za dodjelu dobio je Aleksandar Sekulović iz Crne Gore. Tekst „Vrijeme smrti: 5.05“ napisan je nakon posjete Majki Srebrenice predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću, a preuzet je od velikog broja portala iz čitavog regiona. Cilj je bio upoznati javnost sa genocidom u Srebrenici kroz priču onih koji su svjedočili strašnom događaju. Aleksandar je novinar i urednik RTV Podgorica koja u svom okrilju ima i portal ( www.gradski.me). Autor je romana “Ja Bukovski”, pjesnik i jedan od osnivača Udruženja književnika i književnih prevodilaca Crne Gore.

Specijalnu nagradu dobila je BIR TV koja je počela sa radom 2020. godine i danas emituje cjelodnevni program. Uvijek na strani domovine, Bosne i Hercegovine. Posebno i značajno mjesto u programu pripada sadržajima koji obrađuju temu agresije na BiH, zločin gencocida, te ukupna stradanja i razaranja koja su pretrpjeli BiH i njeni građani. U programu BIR – a do obilježavanja 27. godišnjice genocida u programu je emitovano oko 100 svjedočanstava preživjelih svjedoka genocida.

Specijalnu nagradu dobio je  i Dževad Ramović – radioamater. Spojio je preko stotine hiljada ljudi koji su bili rasuti po cijelom svijetu, u noćima teškim kao najteža mora u sablasnom, gotovo napuštenom RTV domu zajedno sa drugim kolegama putem mikrofona. Ne, Dževad nije novinar, ali je jedan od onih koji zaslužuju najiskrenija ljudska i profesionalna priznanja. Dževad je primio i posljednji izvještaj Nihada Nine Ćatića, ali i stotine onih prije.

Po odluci incijatora dodjele Novinarska nagrada ”Nino Ćatić” i Organizacionog odbora za dodjelu specijalnu nagradu dobila je i Admira Bakić – dugogodišnja bh. novinarka i v.d. direktorica Radio-televizije Tuzlanskog kontona, koja je veći dio svoje karijere posvetila izvještavanju o genocidu i događajima u Srebrenici i oko Srebrenice.